Omnia mea mecum porto.

Sve svoje nosim sa sobom.

25.05.2016.

Poznanik

Toliko pitanja, nigdje odgovora. Toliko nerazjašnjenih situacija. Toliko prešućenih istina, misli i osjećaja.
Na kraju čovjeka najviše progoni ono što je mogao reći, istinu, jednu i jedinu, a nije, jer je htio ostati jak, bar u očima drugoga, jer je htio spasiti sebe, od još dubljeg ponora.
No, do kada? Neki kažu do prvog pijanstva. E pa, prošlo je i prvo i drugo, prošli su mjeseci, ma proći će i godine. I s vremenom ćemo se i početi osjećati i razmišljati onako kako smo tvrdili da se osjećamo i mislimo, još davno, kad smo se rastajali.
No, hoće li te riječi dočekati svjetlo noći? Kad se sretnemo, hoću li ih, opet, imati potrebu izgovoriti kako bih ti nabila bar malo krivnje, kako bih ti stvorila osjećaj da požališ, što si ikad otišao, da pogledaš kako nam je moglo biti, da pored tebe, jednom, zadnji put, budem slaba, i skinem ovaj teret sa duše?
 Vidiš, voljela bih da neće. Ne zato što je naizgled bespotrebno, već zato što se nadam da kad te vidim, neću imati potrebu. Nadam se da će dotad sve izblijedjeti, grč u srcu nestati i da ću stati pored tebe kao pored poznanika. Poznanika koji je proveo koju godinu u mom životu i mom srcu. Čovjeka koji mi je donio najljepše osjećaje do tada, smijeh i radost, i muškarca koji je u meni izazvao bijes i suze, koji me stavio pred ponor, muškarca koji je svojim varljivim srcem nesvijesno zapalio i zaigrao mladu, krhku, neiskusnu dušu koja se prvi put nečemu prepustila u potpunosti.

25.05.2016.

Sve ima svoje granice.

"Sve ima svoje granice" - Kako je jednostavno ponoviti te riječi banalne klasične isitine. Kako lako prihvaća tu istinu onaj koji nikad ni u čemu nije osjetio potrebu ni pokušao da ide daleko i tako se nije ni mogao naći na nekoj granici.

25.05.2016.

Quand on est aime, on ne doute de rien. Quand on aime, on doute de tout.

Kad si voljen, ne sumnjaš u ništa. Kad voliš, sumnjaš u sve.

25.05.2016.

Vatra koja gori, žena koja voli.

Dogodilo se. Ipak se dogodilo. I trajalo je, pa je prestalo. Pa je opet počelo. Gasilo se i palilo. Gušilo se i potiskivalo, a gorjelo je. I moralo je izgorjeti do kraja, doseći svoju najveću vatru, pustiti svoju najveću iskru i rasplamsati se. Ostaviti trag u nama i oko nas, dokazati da je bilo stvarno, ludo i opasno. A onda, onda se ugasilo, zauvijek. Na prvu, neočekivano. Samo je nestalo, došlo zajedno s povratkom u prijašnje stanje. Taj suludi oblak se nadvio, pustio najveću poplavu i otišao. I proklinjala sam ga, uhvatio me nespremnu, zašto sada, kako? Taj suludi oblak nekad se činio kao kazna, danas više kao nagrada. Prošlo je, jer je moralo proći. Iz tog vrtloga ništa se novo nije moglo naučiti. Sve su priče već ispričane, a sve iskre ugašene. Prošlo je, kao što i sve prolazi. Kao što prolaze prvi poljupci, prvi izlasci. Prošlo je, kao što prolaze prve ljubavi, prve boli, prve suze. Izgubilo se kao što se gube svi prolazni likovi našeg života. Na kraju krajeva, sve te prolazne stvari s razlogom su prošle kroz avanturu našeg života. Njih je potrebno proživjeti i preživjeti kako bi nas naučile, oblikovale i usavršile za ono što dolazi, za ono što ostaje.

16.02.2015.

Odustanimo danas od onih koji su davno odustali od nas

-

16.02.2015.

Meša Selimović je sve...

"U ljubavi ne pomažu ubjeđivanja. A ne mogu ni da joj objašnjavam da sam ja sad u težem položaju, i da tražim od nje da mi bar za trenutak zamijeni svijet, da me prevari dok ne prebolim svoju muku, nestvarnu, ludu, nepotrebnu, možda, ali muku. Od čega bježim, pitaš. Plašim se praznog prostora, ne znam više šta mogu, suočen sam sa sobom kakav lako mogu da budem, a ja neću to. Hoću da ne strijepim od praznine. Nisam suviše jak, shvati to, molim te. Šta misliš, zašto oživljavam onaj trenutak svoga velikog zanosa, a bježim od sjećanja na strah? Zato što je taj strah moja stidna slabost, moje poniženje, ali je uvijek šansa, isto koliko i zanos. Možda izvjesnija. Za oduševljenje je potrebna pomoć i podrška, za slabost je dovoljno osjećanje napuštenosti, a ono je češće nego sigurnost. Govorim o sebi, ali kao da govorim i o životu. Želio bih da živi bolji dio mene, vrijedniji, ali nesigurniji. Podržavam ga, hranim, jer je bio, nije izmišljen, znači da je moguć, okrećem se prošlosti da ga ona potvrdi, ali ne mogu da živim od prošlosti."



16.02.2015.

"U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi."

-Ivo Andrić

02.04.2014.

"Naučit ćemo, valjda, jednom taj pravopis života. Nakon svake stavljene točke, moramo biti veliki.."

-

02.04.2014.

Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.


Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.


Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,


U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

A.G.Matoš



08.06.2013.

Ocekivati da ljudi budu fer prema tebi zato jer si ti fer prema njima je isto kao da ocekujes da te lav nece pojesti samo zato sto ti ne jedes lavove !!


Stariji postovi

Omnia mea mecum porto.
<< 05/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031