Omnia mea mecum porto.

Sve svoje nosim sa sobom.

25.05.2016.

Poznanik

Toliko pitanja, nigdje odgovora. Toliko nerazjašnjenih situacija. Toliko prešućenih istina, misli i osjećaja.
Na kraju čovjeka najviše progoni ono što je mogao reći, istinu, jednu i jedinu, a nije, jer je htio ostati jak, bar u očima drugoga, jer je htio spasiti sebe, od još dubljeg ponora.
No, do kada? Neki kažu do prvog pijanstva. E pa, prošlo je i prvo i drugo, prošli su mjeseci, ma proći će i godine. I s vremenom ćemo se i početi osjećati i razmišljati onako kako smo tvrdili da se osjećamo i mislimo, još davno, kad smo se rastajali.
No, hoće li te riječi dočekati svjetlo noći? Kad se sretnemo, hoću li ih, opet, imati potrebu izgovoriti kako bih ti nabila bar malo krivnje, kako bih ti stvorila osjećaj da požališ, što si ikad otišao, da pogledaš kako nam je moglo biti, da pored tebe, jednom, zadnji put, budem slaba, i skinem ovaj teret sa duše?
 Vidiš, voljela bih da neće. Ne zato što je naizgled bespotrebno, već zato što se nadam da kad te vidim, neću imati potrebu. Nadam se da će dotad sve izblijedjeti, grč u srcu nestati i da ću stati pored tebe kao pored poznanika. Poznanika koji je proveo koju godinu u mom životu i mom srcu. Čovjeka koji mi je donio najljepše osjećaje do tada, smijeh i radost, i muškarca koji je u meni izazvao bijes i suze, koji me stavio pred ponor, muškarca koji je svojim varljivim srcem nesvijesno zapalio i zaigrao mladu, krhku, neiskusnu dušu koja se prvi put nečemu prepustila u potpunosti.

Omnia mea mecum porto.
<< 05/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031